U Kanjižu stižem nakon što je podne uveliko odzvonilo i prilično kasnije nego sam bio naumio, a razlog je banalan: vraćam se iz Mađarske i izbjegavam platiti cestovnu vinjetu pa se načekah na graničnom prelazu Bački Vinogradi. Da se barem Bečki umjesto Bački, pa ni po' jada :)

Sreća pa je Kanjiža mali grad, ima svega desetak tisuća stanovnika, ipak će se stići. Inače bih možda u naslovu trebao staviti i drugi službeni naziv, Magyarkanisza, pogotovo što Mađari u najsjevernijoj općini Vojvodine čine 86,5 odsto stanovništva, a činili bi i više da velike sile nisu, Trianonskim sporazumom, potpisanim nakon Prvog svjetskog rata, odlučile pripojiti ovaj kraj novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Tada su na okolne pašnjake naseljeni Srbi iz pasivnih krajeva i stvoreno nekoliko novih, danas nemalih naselja. Kako god, Kanjiža je u prijevodu Kneževac ili Kneževo. Do spomenutog rata zvala se, dakako u prijevodu, Stara Kanjiža, jer je, s druge strane rijeke Tise, postojala Nova Kanjiža, koja je tada preimenovana u Novi Kneževac, pa je ono Stara postalo suvišno.

Središte grada gotovo prazno, jedva poneki prolaznik, kao da je prije deset minuta naređena evakuacija pa ostali samo oni izgubljeni u ovom svijetu. Na glavnom trgu, a valjda i u cijelom gradu, sve je nadvisio zvonik katoličke crkve svetih Anđela Čuvara, ovdje zvane Velika crkva. Visok je čak 48,5 metara, što snimanje pročelja sprijeda čini nemogućom misijom. Crkva je, u baroknom stilu, podignuta 1750., zapaljena tijekom one prve Mađarske revolucije, 1848., kada su pod vodstvom Lajosa Kossutha i Lajosa Batthyányja zbačeni Habsburgovci, a obnovljena tri godine kasnije.

U zelenilu pored crkve tužna Gospa gleda svog raspetog sina, malo dalje još jedan visok i barokno raskošan kip sa šest ili sedam svetaca, a onda još jedna tužna Gospa što Isusa drži u naručju. Na sva tri postolja imena onih koji su davno nekad darovali gradu darovali kipove.

Nije čudno što je Gospa toliko zastupljena u crkvenom dvorištu, ali sam iznenađen nakon što je vidim i stotinjak metara dalje, ispred ulaza u Dom kulture, glave s krunom od zvijezda, s cvijetom u ruci, živim, neko joj ga je baš danas darovao. Ni tu nije prošlo bez potpisa donatora: Gospu su tu 1929. godine postavili neki Andreas i Amalia Dukai. Sam Dom s baroknim tornjićem, prilično čestim u Banatu, i to ne samo na javnim građevinama već i na obiteljskim kućama, a sa svih strana ga krase šareni mozaici.

M.J. | Bljesak.info / Tužna Gospa pred Velikom crkvom

Gradićem dominiraju barok i secesija i šteta je što, kao i drugdje u našim siromašnim državama, nikad nema dovoljno novca barem za uređenje fasada. Da ima, Kanjiža bi sijala, ovako joj sjaj mute mnoge lijepe, ali sada već derutne zgrade, neke i s drvenim portalima; blizu tih zgrada se prolazi samo ako se mora, jer ne bi bilo čudno da se kakva stilska figura, litota, recimo, ili hiperbola :) odlomi i padne prolazniku na glavu. I ovdje vidim ono što se, koliko znam, može vidjeti samo u Vojvodini: nazivi starih ulica ostali, ali su prekriženi crvenom linijom, a pored njih postavljeni novi. Edvard Kardelj je izgubio svoj kanjiški trg, koji se sada zove Glavni, a biskup Josip Juraj Strossmayer svoju ulicu, koja je pripala svetom Stefanu.

Od zgrade Osnovne škole „Jovan Jovanović Zmaj“ pa do Gradske kuće je veliki prazan prostor s parkom, a usred parka dvojac izdaleka pomalo nalik na Zagora Te-Neja i Čika Felipea Kajetana Lopeza Martineza i Gonzalesa: jedan visok i vrijedan, drugi nizak i gotovo okrugao. Zagor je slikar TihamérDobó, a Čiko pjesnik István Koncz, obojica, naravno, Kanjižani. Moja ptica pratilica me snima dok se guram među njih, što činim vrlo često, toliko da ću jednog dana umisliti kako sam i sâm umjetnik. Iza njihovih leđa je Gradska kuća; navršila je 107 godina, a još se dobro drži, štoviše se takve jedne ne bi postidjeli ni kudikamo veći gradovi. I ona ima tornjić i u njega uklopljen sat. U parku je i spomenik poginulim borcima NOB-a s imenima, uglavnom mađarskim, ispisanim na šest nejednakih ploča, a vlastite biste dobili su dvojica uglednih Kanjižana: jedan je umjetnik, Tibor Harsányi(1898.-1954.), skladatelj, pijanist i dirigent (barem) europskog formata, naturalizirani Parižanin, tamo je i umro, s drugi Miloš Dimitrijević (1824.-1896.), odvjetnik, predsjednik Matice srpske te narodni poslanik i borac za prava Srba u Ugarskom parlamentu. Boja sa slova na bistama „ofalila“, treba dobro napregnuti oči kako bi se natpisi pročitali.

Najnovija zgrada u gradu je ona Obrazovno-kulturne ustanove „Cnesa“, ustvari valjda novog kulturnog centra, ali je i ona podignuta u skladu s ovdašnjom arhtektonskom tradicijom, uključujući i neizbježni piramidalni tornjić. Uz Općinu, suosnivač je i Savjet mađarske nacionalne manjine pa se tu održavaju tečajevi mađarskog jezika, izložbe, kazališne predstave, književne večeri i slične aktivnosti, a galerija je, vidim, nazvana po Tihaméru Dobóu. Prostrani hodnici prazni, u skladu sa slikom grada, danas, izgleda, nije dan za kulturno uzdizanje.

M.J. | Bljesak.info / Plug kao stalak za cvijeće

Živopisno je oko pravoslavne crkve svetog Arhanđela Mihaila. Vidio sam mnogo gdje stara kola pretovarena saksijama s cvijećem, ima ih i ovdje, ali nigdje da se za cvjetno postolje može iskoristiti i plug. U ograđenom dvorištu križ iz 1871. godine sa slikom zaštitnika, podiže ga „veroljubiva pravoslavna srbska opština“, a u zidovima crkve grobovi zaslužnika iz prve polovice 19. stoljeća na čijim natpisima je svako slovo jasno kao da je jučer uklesano. Tri psa prijete s druge strane dvorišta, iako ih ženski glas iz kuće pokušava smiriti, a onda, i dalje nevidljiv, nudi da donese ključ „ako želite da se pomolite“. Crkva je podignuta 1851., budući da je dotadašnja tri godine prije spaljena. U blizini pravoslavne crkve je i sjedište Srpskog amaterskog kulturno-umjetničkog društva „Sveti Sava“.

Zanimljivo, pravoslavna crkva našla se na popisu spomenika kulture, a katoličke nisu, ni Velika, koju već spomenuh, ni Mala, neogotička, posvećena svetom Pavlu, što ju je 1913. godine „u slavu Boga i u spomen svog muža Pála Tótha“, podigla izvjesna Teréz Tukats. Mala crkva, tako je zovu jer je manja od druge, a da je mala, i nije, čim joj je zvonik visok 35 metara.

Onaj park što su se u njega smjestili TihamérDobó i István Koncz je mali, gradski, a veliki, službeno Narodni park,malo je dalje od gradskog središta, uza staru zgradu ovdašnje banje. Vojvođanska ravnica svakom mjestu pruža takoreći nepregledan prostor za uređenje parkovskih površina, a većina ovdašnjih gradova i gradića je to i iskoristila.Kanjiški park zasut lišćem, a već duže od stotinu godina glavni objekt je banja. Historijat joj je drugačiji od drugih, budući da je ljekovita voda otkrivena slučajno, nakon što su stočari iz okolice grada zamolili vlasti da im, uz postojeća dva, izgrade još dva arteška bunara za napajanje tada vrlo brojne stoke. Ispočetka su svi bili razočarani, jer je iz bušotina suknula prljavožuta voda, a uz nju i neki zapaljivi plin – od napajanja stoke nije bilo ništa, ono „džaba ste bušili“ :), ali se malo potom, nakon što je voda stručno analizirana, ispostavilo da bi korist mogla biti nemjerljivo veća. Narod je vrelo uskoro prozvao čudotvornim, a sve je krenulo od neke mlade Ciganke koja je čudnom vodom „preko noći“ izliječila bolesne zglobove. I eno Ciganke pred ulazom, obučene za kupanje po ondašnjim standardima, dakle u grudnjaku i malo zadignutoj suknji, tek toliko da se noge stope malo iznad gležnjeva. Ako je ovakva jedna otvorila sezonu kupanja, ne sumnjam da je sve što je u Kanjiži bilo muško pohrlilo na izvor :)

Neko je u tadašnjoj gradskoj vlasti imao „nos“ za lovu pa je bunar uskoro ograđen, a kupanje se počelo naplaćivati. Pošto su detaljne analize, obavljene u Budimpešti, pokazale da je voda doista čudo, tadašnji vlasnik kanjiške tvornice cigle i crijepa Hermann Grünfeld odlučio je sagraditi lječilište pa je voda uskoro dovedena u veliki park.

M.J. | Bljesak.info / Ciganka ispred starog lječilišta

Koje desetljeće prije je bočno od lječilišne zgrade izgrađen „Vigadó“, nešto kao mali hotel, a rijetki i šutljivi šetači koje pitam šta je ruševina ukraj parka odjednom postaju pričljivi, toliko da bi mi rado ispričali čitavu povijest grada, odnosno sve što pamte. „Vigadó“ je, naime, desetljećima predstavljao neku vrstu kultnog objekta: stariji su sjedili u restoranu, a mlađi čekali vikend da tu zaplešu, upoznaju buduću djevojku ili dečka, dožive onaj famozni prvi poljubac... Jedna starija gospođa, pričajući mi o tome, doslovno pusti koju suzu :-O

Po konstrukciji „Vigadó“ nalikuje kakvom starom dvorcu, ali ga je lijepo vidjeti samo u polumraku, budući da se u to doba ne vide njegove rane, a pun ih je sa svih strana. Ruševina koje su se, izgleda, odrekli svi osim možda ponekog lokalnog čudaka ili narkomana, puna smeća i odavno izblijedjelih grafita, kojih je toliko da se novi više gotovo nemaju gdje ispisati. Žbuka je s većeg dijela fasade davno otpala, a u zidovima zjape rupe kroz koje stidljivo izviruju golub i golubica, jedini par što svoju ljubav živi u nekadašnjem ponosu grada. Klupe ostale bez naslona i sjedala i sve je kao zaboravljeno u nekom tugaljivom aoristu. Začudo, malo postrance još uvijek uspravno stoji i dobro se drži kućica u obliku pagode, makar je lako vidljivo da niko ne vodi brigu ni oko nje.

Ispred starog lječilišta se, osim s Cigankom, družim i s troje Pančevaca; ne daju reći da su pacijenti, došli su, kažu, odmoriti malo dušu i tijelo, budući da nije skupo, a sve im štima.

M.J. | Bljesak.info / „Vigado“

Park se proteže daleko, sve do nove banjske zgrade, modernog hotela „Aquamarin“. Ko ima reumu ili slabe živce, oboljele mišiće ili trošne zglobove, ovdje ga čeka voda iz čudotvornog bunara. U parku nailazim na bistu Hermanna Grünfelda: prema viđenju umjetnika, bio je prilično klempav i nosat, a vala mu je i obrve mogao napraviti malkice kraćim. Kakav god da je izgledao, bez njega Kanjiža vjerojatno umnogome ne bi bila ono što je danas. Ima i nekoliko skulptura suvremenog izraza, uz neke čak i natpisi, ali toliko „utopljeni“ u kamen da ih je nemoguće pročitati. Najtužnija priča krije se iza kipa leptira u letu: podignut je, naime, u spomen nekoj djevojci, gradskoj ljepotici, koja je tu silovana i ubijena. Nijedan od nekoliko Kanjižana koje susrećem ne sjeća se imena; davno je bilo, kažu, odmahujući rukom u stilu „bolje pitajte nešto drugo“. Leptir se inače tek razvija iz gusjenice, pa je simbolika jasna; izrađen u mozaičkoj formi, boje pršte, jedna mladost koja je ubijena. Na kraju nailazim i na spomenik osnivačima ovdašnje književne kolonije, koja traje već gotovo pola stoljeća, čime se vjerojatno ne može pohvaliti doslovno nijedno mjesto ove veličine u bivšoj Jugoslaviji. Imena pet, sva mađarska, na postamentu pero, opet jasan simbol. Slava im! Jer je nemoguće izračunati, umjetnost i matematika jedva da se dodiruju, ali je sasvim sigurno njihova akcija doprinijela da Kanjiža dadne jednog od najboljih i najprevođenijih pisaca s ovih prostora, a ime mu je Ottó Tolnai. Posljednji je potpredsjednik Saveza pisaca Jugoslavije, koja ga je prije toga sudila i osudila zbog „neprijateljske propagande“, ali i dobitnik desetak značajnih međunarodnih nagrada.

Nego, kasno saznah, ali u Kanjižu i uopće u ovaj kraj treba doći u lipnju! Jeste li čuli da rijeka može procvjetati? Ni ja dosad nisam, ali upravo tako, „cvjetanje Tise“, zovu prirodni fenomen koji traje svega nekoliko lipanjskih dana: milijuni kukaca poznatih pod imenom Tisin cvijet istodobno izađu na površinu, i to – zamislite! – radi razmnožavanja! Grupnjak kakvog nema nigdje na svijetu :) A ti, Jukiću, pametnjakoviću, umjesto da se pretvoriš u kukca i dođeš u lipnju... :)